Kraj uzglavlja nepomično stoji ona
čije je ime odgovaralo tvojim roditeljima,
čije su šale prijale tvom društvu,
za čije prste je izliven tvoj prsten,
koja se ne smije glasno i nije iritantno ironična,
čije su grudi hranile tvoju djecu,
čije usne nikada nisi ljubio satima ne gubeći slast,
koju nikada nisi volio pogledom.
Nisi se nadao takvom naličju pobjede,
zar ne?
Znam da nisi.
Zvecka ti srce,
a ona ti smuruje ruku.
Bijela svijetlost ti blješti
u oči.
Kaješ se,
zar ne?

K.L.