“Smiles are amazing. They hide so much – pain, fear, sadness.. but they reflect strength. A smile is one of the best acts of charity.” 

Mufti Ismail Menk

I could never think of you
as my better half,
or even that I was yours;
because then that would diminish
or value one another.
I could never think that of you.
I believe, you are my equal.
As though,when we bumped into eachother
my soul whispered
“There you are, I’ve missed you.”
I felt every ache of longing leave my body.
When you came around,
I was faced
with an entirely new side of myself.
All of my senses have been awakened.
You, are a critical part of me –
like the limbs and bones that construct me
& hold me together.
You, complete me
in ways that are indescribable.
We, are one another’s
counterpart.

Bila sam napisala post… ruzan post. Ne zelim ga ni kao skicu imati. Izgleda da mi bas ne ide zaljenje… Odoh prebiti kakvu vrecu za boks. Hu kers.

Znate, ja sam oduvijek govorila da su blogeri posebna vrsta. Variraju između ludila i genijalnosti, pojedinačno i skupa. Otkako je počela panika oko zatvaranja blogger.ba, moja tvrdnja se i nepobitno dokazala. :))

Nisam ja neka emotivka, ali neću reći da i mene nije uhvatila panika… Ja sam onaj tip koji se s vremena vraća na mjesto zločina. Ne volim mijenjati navike. Mali napad panike.

Kad sam došla na blogger.ba imala sam 11 godina (i nitko nije skužio :p) haha. Nikad nisam mijenjala pasvord koji je tako glup… Jednostavno sam se, bez obzira na sve, osjećala k’o kod kuće. Sigurno… (?)…

Pamtim svaku riječ koju sam tamo ikad napisala… Iako na mojoj adresi sada nema tih postova, jedan bloger mi je otkrio tajnu kako da nađem nešto što mislim da sam obrisala… ne znam koliko sam mu zahvalna haha.

Sjećam se kako su me prije puno godina đuture tješili nakon što sam ih izvijestila da sam prvi put doživjela zemljotres… :)))))))))

Upoznala sam puno ljudi. Neki su postali dio moje svakodnevnice… (Mero, da, o tebi pričam. :))

Blogeri mnogo ozbiljno shvaćaju sve vezano za blog. To je zato što nismo normalni.

Kažu da sretni ljudi nemaju potrebu da pišu… a ja sam tamo vidjela mnogo sreće.

Istina je da sam dugo čitala samo jednog blogera… Ali to je bilo nakon što je naša mala zajednica postala nekako napadački nastrojena… negdje se izgubila ona kućna atmosfera i ljudi su počeli zatvarati komentare, a i ja sam bila jedna od takvih.

Odlazila sam. Jednom me nije bilo punih godinu dana. Onda sam upoznala Ra i tol’ko me isprepad’o da sam jednostavno morala zdrav razum vratiti na bloggeru. haha  Poslije sam skontala da smo se zapravo družili godinama prije toga, dolazio mi čo’ek u kuću, al’ ja ga nisam primijetila… šta’š kad je mali i žut… 😀

The point is… blogger jeste mjesto naših prvih blogerskih iskustava, ali mi činimo sve ono što tamo vrijedi… MI smo ono što nama treba… Gdje god bili. :))

Long live, Blogger Nation.

Upoznala sam nekoga kome mozak funkcionira bas kao i meni. Isti princip(i), ista logika… doslovce ista valna duljina.

Ono sto me razocaralo jeste to sto ta osoba, iako je odrasla, stabilna, izgrađena, ima iste probleme kao i ja… cak i u tom dobu i okolnostima.

Ja sam se uvijek nekako nadala da cu s godinama stvoriti balans u tim stvarima. Danas sam, mozda ne u potpunosti, ali dobrano razuvjerena…

Mnogo mi nesto krivo…

Naiđoh u literaturi na naslov “Karakteristike nadarenog djeteta”… zanimljivo 😀

p.s. klik na sliku, jer je ovako teško čitati…