Prica mi zenska kako je upoznala nekog frajera, ja ju pitam kako izgleda. A ona kaze: “Ma pun k’o brod.”

Omladina, omladina…

Danas mi mama govori nešto skroz jednostavno, a ja gledam u nju… i ne kontam. Onako trepćem i ništa ne osjećam. Pomalo fuj situacija, s obzirom na to da ja obično skontam šta mi ljudi hoće reći prije nego što oni skontaju da uopće hoće reći.

Već par noći se budim u sred mrklog mraka u suzama. Sanjam… iako obično sanjam jednom godišnje i tad sam svjesna da sanjam. Eh, pa ovih noći nisam svjesna da sanjam… i budim se naglo, kao da izranjam i lice mi bude puno suza…

Kasnim. Stalno kasnim u zadnje vrijeme. A, obično, mrzim kašnjenje… Zaboravljam da doručkujem, a nikad nisam preskakala doručak. Jednostavno se ne sjetim da jedem.

Produktivna sam nula posto, a stalno negdje trčim.

Ovakva sam, kao ovaj post… kaos bez smisla. Nijedno od to dvoje OBIČNO nije svojstveno meni…

Valjda mi se mijenja moje obično… ja nisam više ja.

“I used to believe that it was wrong of me, to be so sensitive. I would always feel everything, in it’s extremes. When I was sad, it was excruciating. When I was happy, I was uncontrollably joyful. When I was angry, I could feel my blood boil. And when I was unsure, I was completely hopeless. Everything I would ever feel, always felt overwhelming. Radiating off of my skin & consuming all the air around me. I used to question, why it was that I would feel so much. Emotions came in waves of “too much.” All of my life I questioned, whether this was a gift or a burden to feel too much. Too much, too much, too much. Staring into my own reflection, trying to pinpoint where it came from so maybe by facing it, I could finally make it all stop. But, if it were to all stop, who would I be then? To take away my sensitivity, is to take away the very core of myself. It would mean to take away my consciousness, my awareness, my intuitive nature of everything around me. It would be stripping away all of my empathy. It would mean to take away all colors I see the world in. It would take away my creativity, my individuality, my passions. You remove sensitivity from me, and I might as well cease to exist.”

“Sirijska djevojčica je mislila da fotoreporter drži oružje, pa se ‘predala’.”

Toliko za danas.

Dobro je odati počast žrtvama. Kako zapadnim, tako i istočnim, južnim i sjevernim. Recimo, da bi odali počast djeci Palestine, Sirije, Afganistana, Iraka……. i tako dalje i tako bliže (kao što se odaje počast njemačkim tinejdžerima) morali bi šutjeti jedno pet godina. Najmanje. Ali eto… usput smo valjda žrtvovali i vlastitu svijest, savjest, moral i ljudskost, kličući i bez žaljenja.

Meni se čini da ovaj svijet nije baš naučio kad treba urlati i izražavati svoju suosjećajnost. Ili je upravo ovo odraz odlične istreniranosti?

Čovjek, koji je otvoreni rasist, pljuvator po svemu što nije kao on i njegovi istomišljenici, je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. I, da stvar bude bolja, samo mjesec dana nakon toga dobije prestižnu nagradu za novinarstvo u Kopenhagenu.

Taj “mjesec dana nakon” događaj se desio prije samo dva dana.

Nitko ne urla na sav glas o tome. Nema više humanista, liberala i boraca za pravdu.

Međutim, zanemarimo na trenutak da je to čovjek koji je pokušao karikaturama u časopisu “Čarli Abdo” okaljati predivnu ličnost Poslanika Muhammeda, a.s., čija ličnost svakako ne ovisi o njegovom ili bilo čijem izražaju i ostaje najbolje što je ova planeta ikada imala na sebi, i osvrnimo se na to da je on zajedno sa svojim kolegama, pozivajući se na slobode izražavanja, pokrenuo lavinu događaja koja predstavlja sve osim (borbu za) mir.

Kakva je to logika?

Znate li da je jedan od uvjeta da bi se dobila ta nagrada, očekivano, izniman doprinos društvu?

Jesu li ovi, takozvani, novinari doprinijeli ičemu osim razdora, mržnje i netrpeljivosti?

Zašto ljudi šute…? Je li ovaj svijet stvarno toliko otišao… tamo gdje ne treba biti?

Sramota. Sramite se svi vi koji ste vikali o smrti novinara u Parizu, a šutite o smrti novinarstva, koja se desila onog trenutka kada je Flemming Rose nazvan postojanim braniteljem slobode govora, “na vlastitu štetu”…

On je samo postojani branitelj vlastitog neiživljenog ega i strahova. I to navaljujući se na leđa muslimana, čija je jedina krivica to što su, i najzarobljeniji,  slobodniji nego što će on ikada biti, sami u sebi.

Podanik zla koji se boji dobra i dobije nagradu (za izvanrednu novinarsku misiju) jer se “bori za mir” stvarajući nered.

Pita mali dEčak, sa sela, oca:
– Tata, tata kad ćemo opet u Beograd?
Kaže otac:
– Kad ti opet pukne slEpo crEvo, ako Bog da.