Imala sam tezak dan… ali zelim pisati o lijepim stvarima. O stvarima koje volim. :))

Jesam li vam ikada rekla kako ja volim turski? Inace sam jezikoljubac i jednostavno osjecam te ‘vibre’. Lako ucim i uocavam obrasce i gramaticka pravila u jezicima…

eh tako.. Ima par godina od mog prvog dodira s turskim. A pred kraj prosle godine sam se prijavila i na kurs ovdje u Tr. Raja je super, profesor prefora, medjutim, gradivo sam vec vecinom znala prije nego sam dosla na kurs… To mi je bila cisto svojevrsna praksa, uz koju sam dobila i certifikate za dva polozena stepena. 😀

Ja vam ne mogu opisati koliko ja taj jezik osjecam… Sav mi je poetican i romantican haha, vjerujem da ga mnogi ne vide kao takvog, ali ja sam vidjela odredjenu dozu elegancije u njemu.

Dok pisem o ovome smijesim se… ipak treba razmisljati o lijepim stvarima koje volimo. Nema fajde od razbijanja glave glupostima.

eto, narode moj, pricajte o turcima sta god hocete, ali jezik im je kul 😀

iyi geceler :))))))))

p.s. Tumačenja u komentarima po zahtjevu :p

Naser Orić. Neću puno da pričam o, svakako vrlo poznatom, liku i djelu, nego bih rađe da ga sada uzmemo kao primjer… jedinku ovog naroda.

Kaže puk da će ga pustiti, jer nemaju osnova da ga zadrže. Je l’ moguće da ljudi i dalje ovako razmišljaju?! HALO! Nisu imali osnova ni da ga uhapse, pa je uhapšen.

Previđa se činjenica da je on samo jedan u nizu. Pita se narod otkud pravo da se hapsi nedužan čovjek… isti onaj narod kojem je pred nosom devet ravnih godina zatvoren čovjek oslobođen svih optužbi na svim mogućim sudovima. (Doduše, on je samo tamo neki Abu Hamza.) Isti onaj narod pored kojeg su, prije samo par sedmica, hapsili i upadali u kuće ljudima na području genocidne tvorevine koju zovu RS. Svi su šutjeli.

Ne, ritvit na tviteru ili status na fejsbuku nisu buna. Ništa ne znače ako ih ne prati protestno djelo.

Koga je uopće briga što se svakodnevno psihofizički maltretiraju i proganjaju Bošnjaci povratnici? Koga zanima to što nam ponovo pred nosom hodaju oni zbog kojih su bili istjerani sa svojih ognjišta toliki ljudi?

Kako vas nije stid pitati otkud nekome pravo da hapsi naše ljude??

Mi smo svi skupa rekli cijelome svijetu da nam može raditi šta god hoće bez polaganja ikakvih računa.

Šutnja, bolan, najglasnije govori.

Abu Hamza nije samo Abu Hamza. On je test svijesti ovog naroda i njegovog praga tolerancije. Znajte da smo svi mi Abu Hamza, isto im izgledamo, i to zato što smo mislili da je žrtvovanje jednog čovjeka cijena mira cijelog naroda. E pa, nije. Ta žrtva je samo dokaz protiv nas, prvenstveno dokaz naše nepravednosti, a onda i neponosa i nedostojanstva.

Ni Naser Orić nije samo Naser Orić. On je cijela Srebrenica i svaki Bošnjak, svaka žrtva rata koju mi ponižavamo prostiranjem pred dušmanima.

Svi im isto izgledamo. Kao ovce pred giljotinom.

Tolerancija i miroljublje se razlikuje od gluposti u obliku poturanja kičme na gaženje svakom papku kojem to padne na pamet. A možda smo i zaboravili kako je to imati kičmu, pa ni ne kontamo da više ličimo na ćilim, nego na narod.

Desilo se nešto što mi je nepovratno pomrsilo račune. Ljudi se miješaju u ono što ne trebaju i rade stvari u tuđe ime. Rade stvari u moje ime. Stvari koje su poooootttpuno suprotne svim mojim principima.

Objektivno to nije nešto što se ne dešava svaki dan, nije čak ni pogrešno po mnogima… ali ja se ne osjećam dobro. Pogotovo što je to išlo preko ljudi koji znaju moje stavove i prihvatili su me kao takvu.

Ne znam… strašna mi je zbrka u glavi… ne znam kako da se postavim. I živčana sam. Jedva čekam da prođe ova godina… da dočekam slijedeću, onda će sve biti lakše, nadam se…

Hev a najs dej, evrivan

Sjedim na balkonu svoje kuće u mjestu podno Vlašića i pijem kahvu. Ispred mene je prizor zajedništva čistog nebeskog plavetnila i zelenih brda niz koje se slijevaju kuće sve do ceste koja prolazi kroz naše mjesto i vodi u neka druga, isto tako nečija i topla, mjesta.

Iza mene, Vlašić je zagrlio sve što je ispod njega i motri kao vječito budni i mrki, ali brižni, čuvar. Ulicom odjekuje smijeh susjeda, a djeca trče naokolo. Sve je na tren tako mirno i lijepo. Nimalo nalik našoj stvarnosti, u kojoj nas još uvijek pokušavaju porobiti i u kojoj se mi pravimo da nije tako.

Udišem čisti zrak i zamišljam kako naša šutnja i sve veće prostiranje pod noge zla, samo da ne kažemo koju krivu (a njima je svaka naša kriva), pretvara ono ispred mene u dim i vatru. U glavi mi se smijeh što sam ga čula maloprije pretvara u zlokobniji, grlatiji… četničkiji. Kafane u kojima naši ljudi danonoćno obitavaju, bez zrna griže savjesti, dok im domovina plače, mi se pretvara u prizor logora… Djeca više ne trče jer tako nalažu pravila njihove igre, već zato što ih strah goni. Okrenem se i Vlašić mi se pretvori u pokoreno tlo pod nogama zlikovaca i oslonac za njihove snajpere. Smrad zločina mi se uvlači u nosnice i stvara mučninu u želucu, tjerajući suze na oči…

Jesmo li toliko jadni? Zar nam ništa nije sveto?

Zaslužuje li narod koji je prodao sve svoje, jedno po jedno, kao pijani kockar za stolom o kojemu mu ovisi život srca, imati domovinu? Zaslužuju li ljudi kakvi smo mi, da Domovina zbog njih krvari?!

Pustili ste neprijatelja u svoju kuću, nahranili ga i napojili, pa kad je ojačao, dali mu i dio svoga doma bez imalo žaljenja. Sad vam on govori da ste vi njegovi podstanari. Vi ste njemu potčinjeni.

Otima vam i ono malo što niste dali do sad… i VI ŠUTITE!

Zločinac je onaj koji muči, progoni, obespravi, ubije nevinog. Svakako. Ali postoje dvije još gore vrste ljudi on njih; oni u čije ime se zločin činio, a oni ga se nisu odrekli i, u najmanju ruku, etiketirali kao neljudsko i devijantno ponašanje, i oni nad kojima je vršen zločin, a oni ga negiraju.

Kako vas nije stid?!

Sve vam je Bog dao. Znate li da ljudi negdje Džennet zamišljaju kao ovo što mi imamo na ovom svijetu?

Vaša djeca danas pjevaju pjesme četnikinje Cece i kažu da “…baš i ne vole nju, ali ima dobre tekstove”. Beskičmenjaci koji Zemljom hodaju podignute glave, ne stideći se svoga nedostojanstva, su proizveli sebi identične, da ih naslijede! To su ljudi čija djeca ovako pričaju, a možda (ili sigurno) su im djedovi mučeni i ubijani.

Eto zašto ljudi sa zrnom svijesti bježe odavde. Odoše u Njemačku. Bosna nikad neće biti Njemačka, jer su se Njemci odrekli Hitlera i njegovih sljedbenika i proglasili ih psihopatama koji su izrod. I morate shvatiti da Srbi ovdje i nama nisu kao Njemci, osim šačice…

Osvijestite se. Na kraju krajeva, lako je poginuti od njihovog metka ovdje… ili umrijeti u miru i šutnji, a ipak vječito pod čizmom. Ali kako ćete pred Boga sa svojim gaženjem vlastite časti, koja je svetija od Kabe… sa svom svojom nezahvalnošću…? A teško onima koji Mu u takvom stanju dođu.

Ljudi su mi do sad postavljali razna pitanja i molili me za savjet vezano za svakakve situacije i glavni zaključak mi je da je iznenađujuće koliko su ljudi nesigurni u svoje osjećaje, mišljenja… ma sebe… i koliko mogu biti nerazumni.

Neki dan ja otišla u kantinu da nešto kupim i sa mnom bila jedna ženska. Vidim ja vrpolji se pored mene k’o na ražnju… pitam ju šta joj je, a ona kaže da ju je stid pitati da joj daju čašu vode.

Jesam li ja luda ili je ovo stvarno glupo i u krajnjoj liniji neki simptom seljačkog sindroma?

Neću pisati o toj curi, jer mi je to bezveze, ali moram primijetiti da je to općenito profil osobe, kakvu možete sresti svaki dan… bar u Bosni, jel…

Nije ju stid hodati svakako obučena / psovati k’o kočijaš / piti / pušiti / izlaziti na sumnjiva mjesta sa sumnjivim ljudima / nemati nijedan uspjeh iza sebe / biti nepismena… i nisam slučajno stavila kose crte, jer je svaka od navedenih stvari više sramotna od toga da ti daju čašu vode u kantini. Koja služi za to.

Dakle, simptom seljačkog sindroma?

Nije stvar stida… on je definitivno pohvalna osobina. Međutim, stvari trebaju imati svoje nazive i mjesto. Poremećena ljestvica vrijednosti je uzrok i ovog problema…

Uglavnom, počela sam pisati o nečemu potpuno drugom… ali mi je u trenutku nakon što sam stavila naslov došla poruka, koja je pokrenula, između ostalih, i ovu lavinu misli.

Laka vam noć, voxEvci.

Značččččiiiiii, imam najboljeg razrednika u povijesti razrednika! 😀 samo sam htjela to dokumentirati ovdje. :))

Ja volim kontrolu, volim kad je sve onako kako kažem da bude i ne volim objašnjavati. Oduvijek sam bila odlučna i imala sam jasne ciljeve. Nikad nisam voljela vrijeme trošiti u besciljne gluposti. Ne vežem se i volim prešutiti svoje stvari, u obliku želja, razmišljanja ili osjećaja.

I, DEFINITIVNO, mi ide na živce kad netko to pokušava promijeniti.

Ipak, napravila sam par (hah) gluposti u zadnje dvije godine… nije mi žao. Lekcija ponekad mora doći i u tom obliku. Znači, što se toga tiče… ok mi je, ali, s druge strane, svijet mi se okrenuo naopačke…

Na-o-pa-čke.

Pogotovo u zadnja dva-tri mjeseca… Gubim kontrolu. Ne sviđa mi se.

Profesor A. mi je dao ideju da pauziram godinu nakon srednje, u kontekstu jednog razgovora, ali meni pada na pamet da to uradim zbog drugih stvari… i primamljivo mi je to.

Uglavnom, puno razmišljam o nekim opcijama u zadnje vrijeme. I gubim volju proporcionalno gubljenju kontrole. Mislim da bih voljela da nisam upoznala neke ljude koje jesam… ali, sad je kasno i trebam napraviti najbolje što mogu od onoga što je sad preda mnom i u meni.

Luck me a wish…