80% (uglavnom mladih) ljudi danas se nikad ne bi zaljubilo da nije fejsbuka (i sličnih kerefeka). Hem što ne bi imali gdje nabrzaka zbariti, hem što ne bi imali onda gdje poslije prezentirati svoju veliku ljubav… tuga.

Moja mama je, između ostalog, za rođendan dobila jedne kućne papuče. Bila je to ljubav na prvi pogled, pa sam ih konfiskovala. Logika. 😀

Posebno su lijepe i čupave, ali ne prave nered, jel.. ne linjaju se. 😀 Kad bih ih obukla, bilo mi je kao da stavim stopala u oblake, a ja sebi k’o neboder.

Provedosmo desetak dana zajedno, u kojima sam izbjegavala situacije u kojima moram biti bez njih maksimalno, čak sam (mama ne čitaj ovaj dio) kad bih prelazila iz zajedničkih u svoje vlastite odaje, u koje vode odvojena ulazna vrata, bez da skidam svoje voljene pape, obuvala babine velike okokućne papuče. Taman mi bile tad. :DD

Uglavnom, jučer primijetih da sam ih već dobro zgazila. Njihova unutrašnjost je izraženo obrazovala svaku crtu mojih stopala.

Ta situacija me podsjetila na ove ljude koji ‘(is)koriste’  druge ljude, naravno, time ostavljajući neki trag na njima, pa se žale na njih jer odjednom više nisu “ono što su nekad bili”. Budale.

Tek kad ih izgube shvate o čemu ja pričam. Nijedne druge papuče, do mojih voljenih, ne daju tako dobar osjećaj kad dođem sva umorna kući, a one mi svojom toplinom zagrle stopala. :))

:DDDDDDDDDDDDDD

Da, roze su. I imaju mašnicu.
Ne, nisu me oteli vanzemaljci. 😀

U srijedu je umrla jedna žena. I majka. I nana. I strina…

Ta žena je napravila prvu halvu koju sam ja probala u životu. Sjećam se da sam sjedila za stolom i jela ju malom kašikom… u nos mi se bio uvukao neki čudan miris. Nisam voljela kako je mirisala kuhinja u kući u kojoj smo tad živjeli. Mislim da sam se čak malo i bojala te prostorije.

Halva je bila u četvrtastoj plastičnoj posudici.

Ne sjećam se zašto i kako ju je donijela… sjećam se samo svoje oduševljenosti i da je mama bila nešto tužna. Ali tko će znati… tad sam imala neke tri ili možda četiri godine… ni za što nisam sigurna osim za oduševljenje, koje se ponovi svaki put kad vidim halvu.

A opet… nikad poslije mi nije imala taj okus…

Žena je umrla. Svijet nije stao… a njoj je u njenu raku… samoj.

U kući u kojoj je ta žena živjela, danas se čuo smijeh… meni je zvučao užasno. Željela sam da bude samo san. Da počnem vrištati i tako probudim samu sebe i sve te ljude oko mene.

Željela sam da se pojavi iza nekog čoška zazivajući naše porodično ime i da kaže kćerkama da im halva ne valja…

Željela sam… jako sam željela da me varao osjećaj od prošlog bajrama da je to zadnji put da ju vidim živu.

Nije me varao… ona je noćas u svojoj raci… sama.

Sinoć ja bila vani. I nađoh se u blizini mjesta gdje su se vršile zadnje pripreme za predizborni skup Narodne stranke Radom za boljitak. Sa zvučnika je treštala pjesma “All I want for Christmas is you“. Ha ha ha.

To oni foteljama u avansu…

Ja ne kontam je l’ ljudi ovdje u Bosni (i Hercegovini) zbilja vjeruju da oni nešto biraju?? Haha, čuj izbori… Ja sam još prije četiri – pet godina u Omladinskom centru slušala priče o tome kako lakše izvesti neku vrstu malverzacije što se tiče glasova na “izborima” (smiješna mi je i riječ…). Eto koliko je to, zapravo, lako. U Bosni.

Ovi što kažu da se sve to može uredno provjeriti i kontrolirati, lažu sami sebe.

Ne može se ba provjeriti koliko točno ljudi živi i (ne) radi ovdje, a kamoli šta dalje.

Točno se ovaj narod ponaša kao ovce. “Vlast” koju “biraju” ih je uvalila u tor, čije granice su im implementirane u svaku sekundu života. Jah, nebo je, ustvari, žuto… jer tako kaže vlast… jer smo ju mi birali, zar ne? Đe ćemo mi krivo izabrati…

Doduše, “šta mi tu možemo”, kao i za slučaj poginule Have. K’o fol nešto digli hajku, proteste organizirali… i to je to. Lik pušten – nikom ništa. Toliko o pravdi u ovoj državi. Ipak, pravda i pravo nisu isto. Zadovoljenje prava ne garantira zadovoljenje pravde. Posebno u Bosni.

haha…

Eh, uopće nije smiješno…

Jučerašnji dan je bio iznimno težak, za mene osobno iz privatnih razloga…
A i za ovu državu… ali njoj je, uostalom, samo jedan u nizu.

Ja jutros sabahile u 10 h išla u dućan po kruh, jer nisam bila vrijedna jučer i nisam napravila domaći. Prolazim pored komšija, selamim se, upitam za zdravlje i tako te stvari koje rade fina djeca.

Kad sam ja nastavila svojim putem, priča jedan od komšija drugome: “Ma ja, bolan… bilo je to tako šezdes’četvrte, kad su mi radili na onoj kući gore s avlijom. Sjećam se dobro, 1.9.’64. saš’o snijeg vam’ dol’ sa sela… nije ovo ništa novo, samo da hoće oprave počet’ zima, da nas ne zeza.”

😀

Zrak miriše na hladnoću i snijeg… i, iznenađujuće, meni je godilo. :))

Sjećam se vremena kad sam bila skroz drugačija. Kad sam bila bolja sebi i drugima. I sjećam se trenutka kad sam ušla u svijet s više dimenzija… onaj kojeg zovu stvarnim.

Sjećam se da sam lupkala petama, čineći svoje posljednje iskreno razigrane korake. Bila sam tako uzbuđena što sam napokon tu.

Da nisam glupi realist koji nikada ne želi nemoguće (a i ostalih želja slabo ima i vremenom ih se odrekne), poželjela bih da se vratim četiri godine unatrag. Čisto, onako, da malo udahnem onog zraka… bez odvratne letargije… u njemu i u meni.

… u pekarske vještine kakanjaca. Zamislite, nemaju ćevape u ponudi. Sramota. haha 😀

Jadna ona ženska u pekari, mislim da će imati traume poslije mene i moje braće. Sva se preznojila dok je odgovorila na Mustina pitanja. Ipak, na kraju je i ona profitirala… žalila se na to da u Travniku nema nikakvih popusta, pa je Muhi rekao da, kad dođe, kaže da zna nas, pa će imati popuste. haha 😀

Poslije, dok smo mi razglabali nadugo i naširoko o kakanjskim pekarama, babo je skrenuo u jednosmjernu ulicu… u pogrešnom smjeru, naravno. :))) Kaže: “Joj izvinite, nismo iz Kaknja.” 😀 Pa ja, on se navikao vozati po Europi. :p

Ajd,  iyi geceler. 😀

Sva sam u nekom bljak stanju, u kojem ne znam jesam li si više bljak ja, moja okolina ili samo ovo stanje. -.-