Ja napišem post o osjećajima i padne server. Sorry, feelings… we’re just not meant to be…

U mojoj osnovnoj školi, kao i u većini osnovnih škola u BiH, su postojale sekcije, koje u osnovi služe da potaknu talentirane učenike na razvoj i korištenje svih svojih psiho-fizičkih mogućnosti… A pošto sam ja vazda bila čudno dijete, nikako se nisam mogla uklopiti ni u jednu od njih, iako sam imala smisla i za sport i umjetnost, kao i ljubav prema prirodnim naukama… Smetala mi je ograničenost u ispoljavanju tih mojih mogućnosti.

Sve su mi nekako mogli objasniti, ali to da ja u literarnoj sekciji ne mogu pisati ni o čemu mimo Bajrama, godišnjih doba i učitelja/ica-nastavnika/ica mi nikako nije išlo u glavu.

Eh, budući da su me slova mučila otkad znam za sebe, došla sam na jednu ideju. Još u četvrtom osnovne. Međutim, morala sam čekati na promjene, jer su se nadležni, kad bih ju spomenula, podsmjehivali uz konstataciju kako sam slatka sa svojim ludim idejama.

Ideja nije bila luda, nego nadasve prihvatljiva i provodljiva u svakom smislu. Radilo se o tome da sam pokušala osnovati školske novine, tj., novinarsku sekciju.

Godinama sam radila sve u mojoj moći na tome da se moja ideja i ostvari… dok na kraju (doslovno kraju, jer sam već bila u osmom razredu) nisam i uspjela.

Osnovala sam tim koji se bavio svim pitanjima i detaljima oko projekta, a kako bismo omogućili (barem generacijama koje ostaju i dolaze nakon nas) da se slobodno i bez ograničenja izraze i ujedno budu ‘saslušani’ od strane svojih nadležnih i vršnjaka. Koristila sam razne metode da dokažem da je moguće, a čak i isplativo… koliko materijalno, toliko (možda i više) moralno i pedagoški.

Na cijelom projektu su radili učenici, od ideja za rubrike, do reklamiranja konačnog “proizvoda”. Sve to je nadzirala uprava škole, s kojom smo se i savjetovali na svakom koraku do cilja, vjerujući njihovoj stručnosti i iskustvu.

Novine su bile izuzetno uspješan projekt, što se pokazalo već nakon prvog broja koji je objavljen iste te godine.

Nakon mog odlaska u srednju školu, projekt je ostao u nadležnosti uprave škole. Vjerovala sam da je on, u pravim rukama, nastavio služiti svrsi zbog koje je osnovan… Međutim, danas sam pročitala članak u kojem informativni portal SAFF obavještava o šokantnom sadržaju osnovnoškolskog lista.  Možete ga pogledati OVDJE.

Ok, recimo da je seksualni odgoj u srednjim školama i opravdan time što, eto, ne mogu spriječiti upražnjavanje seksa kod srednjoškolaca, ne mogu zaustaviti hormone kod njih (i tako te spike), pa da “makar smanje socijalnu štetu”. RECIMO da je to tako (iako nije, ali otom-potom), šta je onda ovo??

Stavljati ovaj i njemu slične sadržaje u novine koje se onda dijele učenicima od prvog do osmog razreda osnovne škole? Čemu? Čime na Zemlji se to može opravdati??

Nema opravdanja. Ovo je samo put da se kaže: De djeco, normalno je da imate ovakva pitanja. (Nema veze što se sva ta djeca pitaju je l’ ona stvarno nisu normalna, jer nemaju ta pitanja u glavi?)

Ovo je ogromno poniženje za samu ustanovu, kao i za njene djelatnike, a posebno one koje nadziru i upravljaju sadržajem ovog lista. Sramota za njihovu profesiju i ljude koje su ih učili tom poslu.

OVO je jedan ogromni primjer kako se omladina uništava od malih nogu, kako im se otima svaka prilika da sami razmisle i izraze isto, kako se pod plaštom pedagoške ustanove promoviraju bolesne ideje!

Goli primjer kako se insansko dijete uči da bude životinja, protiv svih pravila moralnosti i osjećaja za ispravno.

Ova stranica izgleda ima dobar smisao za humor… ispod teksta o Jadončiću stoji istaknuta reklama za test inteligencije. Hahahahahahahahahah 😀

People suck.

Danas u busu…

Dečko 1: Hej, večeras ima predizborni skup ovdje.
Dečko 2: Čuj to… a ‘ko pjeva?

lol 😀

***

Inače, meni je dan bio ekstra. Produktivan i zamoran, ali je vrijedilo. :)) Ovim putem  šaljem poseban blogerski pozdrav mom profesoru L.! Čovjek je kralj, popravio mi je najmanje sedam dana… :)))

Danas sam imala priliku vlastitim očima gledati manipulaciju masom. Zanimljivo je bilo, moram priznati. Količina gluposti u prostoriji je zrak činila zagušljivim, najiskrenije.

Tu je, naravno, glavni glavonja koji smatra da su ucjena i strah jednaki autoritetu i ovce koje bleje potvrdno na svaku njegovu zato što je još Kurban-bajram, pa ono, možda ih poštedi kad vidi kako one lijepo znaju blejati njemu u korist.

Interesantno je da logika ljuti glavonju. Posebno njegova, usmjerena prema njemu.

Glavonja voli inteligenciju kod podanika samo dok ne shvati da mu može ugroziti samoprozvani i nadaleko izvikani  “autoritet”. U tom slučaju, ima osjećaj da treba odbraniti svoju teritoriju. A napad je najbolja obrana, zar ne? Doduše, ne i najisplatnija kad je u igri inteligencija, ali glavonja ne razmišlja o tome. On napada. I to ne osobno, jer mu za taj potez manjka samopouzdanja, pa šalje ovce.

Normalno, ne priznaje da podmuklo koristi masu za vlastite ciljeve, nego priča o tome kako greške pojedinca (u ovom slučaju podanika-odmetnika) utječu na cijeli kolektiv (tor). Ljuti ovce time što ih “kažnjava” zbog podanika-odmetnika i njegove nepromišljenosti. I onda, recimo, dvije ovce dobiju ulogu kolateralne štete i one nahuškaju tor na odmetnika. A glavonja napušta scenu zadovoljan, misleći da je pobijedio.

Da prekinem metaforu… Ljudi su duboko u suštini svoga bića nezahvalni. I ja sam navikla na to. Ali, brate, ne mogu seljakluka… užasno me nervira. A nervirati mene može biti jako pogubno.

Ja sam dobra curica, sve dok to mogu biti. Onda kad se ljudi požele mojih zuba i pokažem ih. Al’ tad je kasno za kajanje.

Dobili su bitku, ali rat je moj. 🙂

Danas sam prvi put dala injekciju pacijentu… Bilo je malo weird…

Naime, meni su profesorica, sestre i tehničari rekli da je “ok biti nervozan i da se svakome tresu ruke kad to radi prvi put”. Meni komšija bio u službi danas na mom odjelu i davao mi prekul zadatke, a između ostalog i taj. (i inače radim super poslove, ali ovo je bilo spešl)

Uglavnom, došla ja u bolesničku sobu sa jednom od sestara i volonterom koji me cijeli dan pratio, al’ nije riječ rekao. Ja stala i čekam da se unervozim i da mi se počnu tresti ruke. haha 😀

Ma kakvi… Trema ni prošla pored mene nije. 😀 Al’ pacijenta je drmala… (garant mu je netko prenio ono da je potpuno ispravan EKG aparat magično poludio kad sam ja ušla u prostoriju gdje su pacijentu radili pregled. Znači, momak kojem su ga radili ima negdje oko 25-6 godina, a nalaz mu je bio, kako kaže sestra, takav da ne bi trebao biti živ. Zaključili su da se aparat pokvario i sad ja izbjegavam EKG aparate u širokom luku. haha :D)

Ipak, injekciju sam dala brzo i bezbolno, pacijent je bio zadovoljan, a nadležni oduševljeni. 😀

iyi geceler.

http://www.youtube.com/watch?v=wr9mjd3oD34

Postoji trenutak u životu kada dođeš do ruba. Misli, emocija, želja, realnosti i snova.  Kad te izdaju i počnu se smijati tvojim suzama.

Naučila sam da ih tad treba gurnuti u provaliju zajedno s ljudima s kojima su građeni i održavani i ne gledati za njima.  Bez svega se, osim bez Boga, može. Sve ostalo neka ide odakle je došlo. Jer se, ovako i onako, tome stalno vraća.