Danas mi mama govori nešto skroz jednostavno, a ja gledam u nju… i ne kontam. Onako trepćem i ništa ne osjećam. Pomalo fuj situacija, s obzirom na to da ja obično skontam šta mi ljudi hoće reći prije nego što oni skontaju da uopće hoće reći.
Već par noći se budim u sred mrklog mraka u suzama. Sanjam… iako obično sanjam jednom godišnje i tad sam svjesna da sanjam. Eh, pa ovih noći nisam svjesna da sanjam… i budim se naglo, kao da izranjam i lice mi bude puno suza…
Kasnim. Stalno kasnim u zadnje vrijeme. A, obično, mrzim kašnjenje… Zaboravljam da doručkujem, a nikad nisam preskakala doručak. Jednostavno se ne sjetim da jedem.
Produktivna sam nula posto, a stalno negdje trčim.
Ovakva sam, kao ovaj post… kaos bez smisla. Nijedno od to dvoje OBIČNO nije svojstveno meni…
Valjda mi se mijenja moje obično… ja nisam više ja.
People change 🙂
Ne brini, uvijek ces ostati ti
odrastaš….hormoni i to…ništa neobično…pročitaj onu “ženski mozak” …tu ti je objašnjeno sve to….biološki…i što je najbitnije…kao i sve…proći će i to
Samo frooma ne citaj ni za zivu glavu naskodice ti 😛
bene :* :))
almir, čitala sam. Po onome, ja uopće nemam ženski mozak, tako da… I nadam se da će me proći i da je neka vrsta zasićenja, jer je pravo dosadno biti ovoliko smotan hhh
Dobro je, ni ja nemam zenski mozak, zato imam problema s muskima 🙂