Ne volim nepravdu. Ipak, neki ljudi ne primjećuju da je nepravda i to što ne svjedoče da je istina – istina, pa makar bila protiv njih samih.
Svima onima koji govore da jednostavno ne vide vjerodostojnost te istine, dajem dvije mogućnosti: ili su glupi ili se prave glupi. Svi smo mi dobro svjesni svakog pravila koje prekršimo… i to nas ne čini lošima… naprotiv, čini nas LJUDIMA. Međutim, odbijanje da se suočimo sa vlastitim greškama je, jednostavno, grijeh prema samima sebi i onima koji nas okružuju. A svaki grijeh vodi gorem zlu.
Stvar koja me posebno smeta je sklonost ljudi da svoje aferime opravdavaju nečijim “većim”. Kakva vrsta kukavice je to??
To što se prošli sat Pero izvukao od jedinice, uz veliku sreću što je profesor bio raspoložen, ne čini tebe manje nespremnim za TVOJ ispit! Šta je tu nejasno?
Uzgred, ljudima koji razmišljaju na ovaj i slične načine savjetujem da se sjete da će sami u svoju raku. Neće im pomoći to što je na svijetu bilo milijun ljudi koji su riskirali svoj život i preživjeli, dok je on taj koji je, eto baš u tom trenutku, umro.
Ne tražite si isprike. One su vam nešto kao Djed Mraz… Priča u koju vjerujete dok ne odrastete… ili, što je slučaj kod manje sretnih, ne umrete.