Decembar… i sve te “od slijedeće godine (ne)ću…” priče.

Ide mi to na živce, najiskrenije. I uvijek se pitam zašto bih vjerovala ljudima koji iznevjere obećanje dato samima sebi? Generalno ne vjerujem ljudima. Ne vjerujem im ni usmeno, ni pismeno. Jedna jedina osoba (mimo najuze obitelji) koja je dokazala da zaslužuje stopostotno povjerenje je tamo u gradu mojih uspomena. Ipak, ta osoba je toliko dobra, da ju i najmanje loša stvar na svijetu može slomiti. Njena suza je teška kao cijeli dunjaluk… Srušila bih ga za nju bez razmišljanja.

Uglavnom, da se vratim na temu iz prve rečenice posta… Ja ne pravim te planove. Ne obilježavam početak nove godine. I kićenje jelke je totalna glupost. Čak i kad to ne bi bilo u sukobu s mojim uvjerenjima, meni bi to bila teška idiotarija. Definitivno je onaj tko je to izmislio, napravio budalama mnoge ljude… Zamislite neki paralelni univerzum gdje jelke okite ljude i onda gledaju u njih jer su svjetlucavi. Glupo, je l’ de?

Ipak, imam plan za jednu godinu, koja će tek doći… I tri cilja za nju su: novi telefonski broj, nova adresa i aparat za kafu.

Valjda zato ništa ne sanjam već godinama. Čekam onu u kojoj ću ih moći ostvarivati čim otvorim oči. Do tad, pustit ću ljude da se vrte u blizini… nikad ne znaš šta od koga možeš naučiti, je l’.. :))