Ovih dana je na naš grad (sleš selo :D) pala magla i nikako da ode. I tako sam, vraćajući se neku noć kući, skontala da je ta cijela situacija mnogo slična mojoj naravi.

Ja imam neki čudan sistem po kojem funkcioniram… Nerviram se puno oko stvari za koje ljudi kažu da su sitnice,  a one ‘biva velike, često previdim. Međutim, što god da mi se desi u danu, kad se probudim nakon prospavane noći, ponašam se i osjećam kao da se nije ništa desilo.

Isto kao što sam, na putu doma, bila okružena maglom, kroz koju su se jedva vidjeli obrisi svjetala iza i ispred mene, tako mi je i u glavi što se tiče doživljaja i događaja. Svakodnevno.

Ne gledam naprijed previše, niti se puno brinem za onim što je prošlo.

Ne, to ne znači da nemam planove, ali oni su tu samo okvirno, ugrubo našvrljani u nekom čošku svijesti. Da, trudim se ostvariti ih, ali ne nastojim nešto prolazno steći po svaku cijenu.

Također, ljudi mi često govore da je pogrešno “zaboravljati”… to su obično ljudi koji miješaju pamćenje i razmišljanje. Ne volim trošiti vrijeme razmišljajući o onome što je već prošlo, jer je besmisleno. Osim u slučaju kada utječe na sadašnjicu, u kojoj nešto mogu učiniti da popravim  stvar.

Vrijeme je najvrijedniji resurs. Njegova raspodjela je prioritet. Prošlost i budućnost su u magli. I tako treba da bude… inače se čovjek izgubi u labirintima vlastitih strahova i ambicija.

Vjerujem da je ova vrsta magle jedini način da nesmetano gledaš i usredotočiš se…  na ispravne stvari.