Naser Orić. Neću puno da pričam o, svakako vrlo poznatom, liku i djelu, nego bih rađe da ga sada uzmemo kao primjer… jedinku ovog naroda.

Kaže puk da će ga pustiti, jer nemaju osnova da ga zadrže. Je l’ moguće da ljudi i dalje ovako razmišljaju?! HALO! Nisu imali osnova ni da ga uhapse, pa je uhapšen.

Previđa se činjenica da je on samo jedan u nizu. Pita se narod otkud pravo da se hapsi nedužan čovjek… isti onaj narod kojem je pred nosom devet ravnih godina zatvoren čovjek oslobođen svih optužbi na svim mogućim sudovima. (Doduše, on je samo tamo neki Abu Hamza.) Isti onaj narod pored kojeg su, prije samo par sedmica, hapsili i upadali u kuće ljudima na području genocidne tvorevine koju zovu RS. Svi su šutjeli.

Ne, ritvit na tviteru ili status na fejsbuku nisu buna. Ništa ne znače ako ih ne prati protestno djelo.

Koga je uopće briga što se svakodnevno psihofizički maltretiraju i proganjaju Bošnjaci povratnici? Koga zanima to što nam ponovo pred nosom hodaju oni zbog kojih su bili istjerani sa svojih ognjišta toliki ljudi?

Kako vas nije stid pitati otkud nekome pravo da hapsi naše ljude??

Mi smo svi skupa rekli cijelome svijetu da nam može raditi šta god hoće bez polaganja ikakvih računa.

Šutnja, bolan, najglasnije govori.

Abu Hamza nije samo Abu Hamza. On je test svijesti ovog naroda i njegovog praga tolerancije. Znajte da smo svi mi Abu Hamza, isto im izgledamo, i to zato što smo mislili da je žrtvovanje jednog čovjeka cijena mira cijelog naroda. E pa, nije. Ta žrtva je samo dokaz protiv nas, prvenstveno dokaz naše nepravednosti, a onda i neponosa i nedostojanstva.

Ni Naser Orić nije samo Naser Orić. On je cijela Srebrenica i svaki Bošnjak, svaka žrtva rata koju mi ponižavamo prostiranjem pred dušmanima.

Svi im isto izgledamo. Kao ovce pred giljotinom.

Tolerancija i miroljublje se razlikuje od gluposti u obliku poturanja kičme na gaženje svakom papku kojem to padne na pamet. A možda smo i zaboravili kako je to imati kičmu, pa ni ne kontamo da više ličimo na ćilim, nego na narod.