Sjedim na balkonu svoje kuće u mjestu podno Vlašića i pijem kahvu. Ispred mene je prizor zajedništva čistog nebeskog plavetnila i zelenih brda niz koje se slijevaju kuće sve do ceste koja prolazi kroz naše mjesto i vodi u neka druga, isto tako nečija i topla, mjesta.

Iza mene, Vlašić je zagrlio sve što je ispod njega i motri kao vječito budni i mrki, ali brižni, čuvar. Ulicom odjekuje smijeh susjeda, a djeca trče naokolo. Sve je na tren tako mirno i lijepo. Nimalo nalik našoj stvarnosti, u kojoj nas još uvijek pokušavaju porobiti i u kojoj se mi pravimo da nije tako.

Udišem čisti zrak i zamišljam kako naša šutnja i sve veće prostiranje pod noge zla, samo da ne kažemo koju krivu (a njima je svaka naša kriva), pretvara ono ispred mene u dim i vatru. U glavi mi se smijeh što sam ga čula maloprije pretvara u zlokobniji, grlatiji… četničkiji. Kafane u kojima naši ljudi danonoćno obitavaju, bez zrna griže savjesti, dok im domovina plače, mi se pretvara u prizor logora… Djeca više ne trče jer tako nalažu pravila njihove igre, već zato što ih strah goni. Okrenem se i Vlašić mi se pretvori u pokoreno tlo pod nogama zlikovaca i oslonac za njihove snajpere. Smrad zločina mi se uvlači u nosnice i stvara mučninu u želucu, tjerajući suze na oči…

Jesmo li toliko jadni? Zar nam ništa nije sveto?

Zaslužuje li narod koji je prodao sve svoje, jedno po jedno, kao pijani kockar za stolom o kojemu mu ovisi život srca, imati domovinu? Zaslužuju li ljudi kakvi smo mi, da Domovina zbog njih krvari?!

Pustili ste neprijatelja u svoju kuću, nahranili ga i napojili, pa kad je ojačao, dali mu i dio svoga doma bez imalo žaljenja. Sad vam on govori da ste vi njegovi podstanari. Vi ste njemu potčinjeni.

Otima vam i ono malo što niste dali do sad… i VI ŠUTITE!

Zločinac je onaj koji muči, progoni, obespravi, ubije nevinog. Svakako. Ali postoje dvije još gore vrste ljudi on njih; oni u čije ime se zločin činio, a oni ga se nisu odrekli i, u najmanju ruku, etiketirali kao neljudsko i devijantno ponašanje, i oni nad kojima je vršen zločin, a oni ga negiraju.

Kako vas nije stid?!

Sve vam je Bog dao. Znate li da ljudi negdje Džennet zamišljaju kao ovo što mi imamo na ovom svijetu?

Vaša djeca danas pjevaju pjesme četnikinje Cece i kažu da “…baš i ne vole nju, ali ima dobre tekstove”. Beskičmenjaci koji Zemljom hodaju podignute glave, ne stideći se svoga nedostojanstva, su proizveli sebi identične, da ih naslijede! To su ljudi čija djeca ovako pričaju, a možda (ili sigurno) su im djedovi mučeni i ubijani.

Eto zašto ljudi sa zrnom svijesti bježe odavde. Odoše u Njemačku. Bosna nikad neće biti Njemačka, jer su se Njemci odrekli Hitlera i njegovih sljedbenika i proglasili ih psihopatama koji su izrod. I morate shvatiti da Srbi ovdje i nama nisu kao Njemci, osim šačice…

Osvijestite se. Na kraju krajeva, lako je poginuti od njihovog metka ovdje… ili umrijeti u miru i šutnji, a ipak vječito pod čizmom. Ali kako ćete pred Boga sa svojim gaženjem vlastite časti, koja je svetija od Kabe… sa svom svojom nezahvalnošću…? A teško onima koji Mu u takvom stanju dođu.