Ljudi su mi do sad postavljali razna pitanja i molili me za savjet vezano za svakakve situacije i glavni zaključak mi je da je iznenađujuće koliko su ljudi nesigurni u svoje osjećaje, mišljenja… ma sebe… i koliko mogu biti nerazumni.

Neki dan ja otišla u kantinu da nešto kupim i sa mnom bila jedna ženska. Vidim ja vrpolji se pored mene k’o na ražnju… pitam ju šta joj je, a ona kaže da ju je stid pitati da joj daju čašu vode.

Jesam li ja luda ili je ovo stvarno glupo i u krajnjoj liniji neki simptom seljačkog sindroma?

Neću pisati o toj curi, jer mi je to bezveze, ali moram primijetiti da je to općenito profil osobe, kakvu možete sresti svaki dan… bar u Bosni, jel…

Nije ju stid hodati svakako obučena / psovati k’o kočijaš / piti / pušiti / izlaziti na sumnjiva mjesta sa sumnjivim ljudima / nemati nijedan uspjeh iza sebe / biti nepismena… i nisam slučajno stavila kose crte, jer je svaka od navedenih stvari više sramotna od toga da ti daju čašu vode u kantini. Koja služi za to.

Dakle, simptom seljačkog sindroma?

Nije stvar stida… on je definitivno pohvalna osobina. Međutim, stvari trebaju imati svoje nazive i mjesto. Poremećena ljestvica vrijednosti je uzrok i ovog problema…

Uglavnom, počela sam pisati o nečemu potpuno drugom… ali mi je u trenutku nakon što sam stavila naslov došla poruka, koja je pokrenula, između ostalih, i ovu lavinu misli.

Laka vam noć, voxEvci.