Meni se čini da ovaj svijet nije baš naučio kad treba urlati i izražavati svoju suosjećajnost. Ili je upravo ovo odraz odlične istreniranosti?

Čovjek, koji je otvoreni rasist, pljuvator po svemu što nije kao on i njegovi istomišljenici, je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. I, da stvar bude bolja, samo mjesec dana nakon toga dobije prestižnu nagradu za novinarstvo u Kopenhagenu.

Taj “mjesec dana nakon” događaj se desio prije samo dva dana.

Nitko ne urla na sav glas o tome. Nema više humanista, liberala i boraca za pravdu.

Međutim, zanemarimo na trenutak da je to čovjek koji je pokušao karikaturama u časopisu “Čarli Abdo” okaljati predivnu ličnost Poslanika Muhammeda, a.s., čija ličnost svakako ne ovisi o njegovom ili bilo čijem izražaju i ostaje najbolje što je ova planeta ikada imala na sebi, i osvrnimo se na to da je on zajedno sa svojim kolegama, pozivajući se na slobode izražavanja, pokrenuo lavinu događaja koja predstavlja sve osim (borbu za) mir.

Kakva je to logika?

Znate li da je jedan od uvjeta da bi se dobila ta nagrada, očekivano, izniman doprinos društvu?

Jesu li ovi, takozvani, novinari doprinijeli ičemu osim razdora, mržnje i netrpeljivosti?

Zašto ljudi šute…? Je li ovaj svijet stvarno toliko otišao… tamo gdje ne treba biti?

Sramota. Sramite se svi vi koji ste vikali o smrti novinara u Parizu, a šutite o smrti novinarstva, koja se desila onog trenutka kada je Flemming Rose nazvan postojanim braniteljem slobode govora, “na vlastitu štetu”…

On je samo postojani branitelj vlastitog neiživljenog ega i strahova. I to navaljujući se na leđa muslimana, čija je jedina krivica to što su, i najzarobljeniji,  slobodniji nego što će on ikada biti, sami u sebi.

Podanik zla koji se boji dobra i dobije nagradu (za izvanrednu novinarsku misiju) jer se “bori za mir” stvarajući nered.