Znate, ja sam oduvijek govorila da su blogeri posebna vrsta. Variraju između ludila i genijalnosti, pojedinačno i skupa. Otkako je počela panika oko zatvaranja blogger.ba, moja tvrdnja se i nepobitno dokazala. :))

Nisam ja neka emotivka, ali neću reći da i mene nije uhvatila panika… Ja sam onaj tip koji se s vremena vraća na mjesto zločina. Ne volim mijenjati navike. Mali napad panike.

Kad sam došla na blogger.ba imala sam 11 godina (i nitko nije skužio :p) haha. Nikad nisam mijenjala pasvord koji je tako glup… Jednostavno sam se, bez obzira na sve, osjećala k’o kod kuće. Sigurno… (?)…

Pamtim svaku riječ koju sam tamo ikad napisala… Iako na mojoj adresi sada nema tih postova, jedan bloger mi je otkrio tajnu kako da nađem nešto što mislim da sam obrisala… ne znam koliko sam mu zahvalna haha.

Sjećam se kako su me prije puno godina đuture tješili nakon što sam ih izvijestila da sam prvi put doživjela zemljotres… :)))))))))

Upoznala sam puno ljudi. Neki su postali dio moje svakodnevnice… (Mero, da, o tebi pričam. :))

Blogeri mnogo ozbiljno shvaćaju sve vezano za blog. To je zato što nismo normalni.

Kažu da sretni ljudi nemaju potrebu da pišu… a ja sam tamo vidjela mnogo sreće.

Istina je da sam dugo čitala samo jednog blogera… Ali to je bilo nakon što je naša mala zajednica postala nekako napadački nastrojena… negdje se izgubila ona kućna atmosfera i ljudi su počeli zatvarati komentare, a i ja sam bila jedna od takvih.

Odlazila sam. Jednom me nije bilo punih godinu dana. Onda sam upoznala Ra i tol’ko me isprepad’o da sam jednostavno morala zdrav razum vratiti na bloggeru. haha  Poslije sam skontala da smo se zapravo družili godinama prije toga, dolazio mi čo’ek u kuću, al’ ja ga nisam primijetila… šta’š kad je mali i žut… 😀

The point is… blogger jeste mjesto naših prvih blogerskih iskustava, ali mi činimo sve ono što tamo vrijedi… MI smo ono što nama treba… Gdje god bili. :))

Long live, Blogger Nation.