U mojoj osnovnoj školi, kao i u većini osnovnih škola u BiH, su postojale sekcije, koje u osnovi služe da potaknu talentirane učenike na razvoj i korištenje svih svojih psiho-fizičkih mogućnosti… A pošto sam ja vazda bila čudno dijete, nikako se nisam mogla uklopiti ni u jednu od njih, iako sam imala smisla i za sport i umjetnost, kao i ljubav prema prirodnim naukama… Smetala mi je ograničenost u ispoljavanju tih mojih mogućnosti.
Sve su mi nekako mogli objasniti, ali to da ja u literarnoj sekciji ne mogu pisati ni o čemu mimo Bajrama, godišnjih doba i učitelja/ica-nastavnika/ica mi nikako nije išlo u glavu.
Eh, budući da su me slova mučila otkad znam za sebe, došla sam na jednu ideju. Još u četvrtom osnovne. Međutim, morala sam čekati na promjene, jer su se nadležni, kad bih ju spomenula, podsmjehivali uz konstataciju kako sam slatka sa svojim ludim idejama.
Ideja nije bila luda, nego nadasve prihvatljiva i provodljiva u svakom smislu. Radilo se o tome da sam pokušala osnovati školske novine, tj., novinarsku sekciju.
Godinama sam radila sve u mojoj moći na tome da se moja ideja i ostvari… dok na kraju (doslovno kraju, jer sam već bila u osmom razredu) nisam i uspjela.
Osnovala sam tim koji se bavio svim pitanjima i detaljima oko projekta, a kako bismo omogućili (barem generacijama koje ostaju i dolaze nakon nas) da se slobodno i bez ograničenja izraze i ujedno budu ‘saslušani’ od strane svojih nadležnih i vršnjaka. Koristila sam razne metode da dokažem da je moguće, a čak i isplativo… koliko materijalno, toliko (možda i više) moralno i pedagoški.
Na cijelom projektu su radili učenici, od ideja za rubrike, do reklamiranja konačnog “proizvoda”. Sve to je nadzirala uprava škole, s kojom smo se i savjetovali na svakom koraku do cilja, vjerujući njihovoj stručnosti i iskustvu.
Novine su bile izuzetno uspješan projekt, što se pokazalo već nakon prvog broja koji je objavljen iste te godine.
Nakon mog odlaska u srednju školu, projekt je ostao u nadležnosti uprave škole. Vjerovala sam da je on, u pravim rukama, nastavio služiti svrsi zbog koje je osnovan… Međutim, danas sam pročitala članak u kojem informativni portal SAFF obavještava o šokantnom sadržaju osnovnoškolskog lista. Možete ga pogledati OVDJE.
Ok, recimo da je seksualni odgoj u srednjim školama i opravdan time što, eto, ne mogu spriječiti upražnjavanje seksa kod srednjoškolaca, ne mogu zaustaviti hormone kod njih (i tako te spike), pa da “makar smanje socijalnu štetu”. RECIMO da je to tako (iako nije, ali otom-potom), šta je onda ovo??
Stavljati ovaj i njemu slične sadržaje u novine koje se onda dijele učenicima od prvog do osmog razreda osnovne škole? Čemu? Čime na Zemlji se to može opravdati??
Nema opravdanja. Ovo je samo put da se kaže: De djeco, normalno je da imate ovakva pitanja. (Nema veze što se sva ta djeca pitaju je l’ ona stvarno nisu normalna, jer nemaju ta pitanja u glavi?)
Ovo je ogromno poniženje za samu ustanovu, kao i za njene djelatnike, a posebno one koje nadziru i upravljaju sadržajem ovog lista. Sramota za njihovu profesiju i ljude koje su ih učili tom poslu.
OVO je jedan ogromni primjer kako se omladina uništava od malih nogu, kako im se otima svaka prilika da sami razmisle i izraze isto, kako se pod plaštom pedagoške ustanove promoviraju bolesne ideje!
Goli primjer kako se insansko dijete uči da bude životinja, protiv svih pravila moralnosti i osjećaja za ispravno.
et’ vidiš da su ti dobro govorili da ne pokrećeš te novine 😀 , bolje da si pokrenula da se aleja osvjetli i pokrpi
Da bi se osnovala sekcija moraju se ispuniti svi za to zakonski predviđeni uslovi, a i ne može se nametnuti nikome od nastavnika da održavaju još jedan dodatni čas koji – ukoliko se pređe norma i ukoliko nije ubrojan u 40osatnu sedmicu – neće biti plaćen. Sve što nije plaćeno, koliko god bilo korisno, NE MORA da se radi. Nastavnik, koliko god imao plemenito zvanje, je ipak tu na radnom mjestu koje ne treba da se razlikuje – po zakonu o radu – ni od jedne druge profesije i sve što nije plaćeno i zakonski propisano ne treba da se radi. Na primjer, kako bi reagovao bankarski službenik na to da radi sat prekovremeno (jedan školski čas, recimo) svake sedmice a da zato nije plaćen? Drugo, bolje neku sekciju i ne imati nego je dati nekome ko ne želi da je vodi i samim time će biti loša u toku cijele školske godine.
Zatim, kažeš da ste sve vi, učenici, radili pa samim time bih upitala – da li iza spornog teksta stoji učenička ideja ili nastavnička? Lično ne odobravam ovaj tekst zbog toga što se školski časopis distribuira od 1. do 9. razreda, ali prevencije radi – u takvom smo vaktu da djeca već od trećeg razreda znaju šta je seks i kako se “to” radi, pa samim time bi trebao postojati neki vid edukacije mladih ljudi po tom pitanju. Iza uredništva školskih listova škola u kojima sam ja bila do sada uvijek su bili timovi nastavnika a ne samo jedan pa se pitam – kako je do ovog propusta moglo doći? Sadržaj časopisa najmanje bi trebalo da pregleda nastavnik koji vodi sekciju i pedagog, potom svi nastavnici koji su odgovorni za izvještavanje rada ostalih sekcija o kojima novinarska sekcija piše.
Međutim, opravdala bih ovaj tekst samo u jednom kontekstu a to je da je potreban zbog toga što je doista prisutan problem seksualnosti mleđu mlađim tinejdžerima u osnovnim školama i ono što rade – van kuće i škole – je trend koji sve više postaje svakodnevnica pa kad već rade neka se barem edukuju kroz časopis ako već nemaju dovoljno hrabrosti da razgovaraju sa nekim odraslim. Mada, svaka škola bi trebala imati predviđene aktivnosti u kojima bi se mladi postepeno edukovali i o ovim stvarima a ne držati djecu “u mraku”, neinformisane, osloboditi ih strahova i najzad – prevazići osjećaj stida jer je seks ipak normalna pojava, a normalnije je o tome pričati djeci/mlađim tinejdžerima nego pustiti ih da rade stvari na svoju ruku. Naša država treba da se oslobodi tabua i osjećaja koji se nameće od nekih ranijih vremena.
Doista je neodgovorno generalizovati i po tekstu SAFF-a svu odgovornost prebaciti na nastavni kadar kada je u pitanju odgoj djece jer – djeca u školu dolaze sa 6 godina do kada su dovoljno trebala biti odgojena. Odgoj počinje od kuće i odgojno-obrazovna ustanova aka škola NIJE mjesto gdje će djeca da borave tek da nisu kući (a tako je već godinama) i dok roditelji rade. Velika većina roditelja se zadala za poslom i snadbijevanjem osnovnih životnih uslova za sebe i djecu da često zaboravljaju na roditeljske odgovornosti pa iste žele prebaciti na školu. Treba imati na pameti da i nastavnici kući imaju svoju djecu i još hiljadu briga na pameti i tu su također u svojstvu obezbjeđivanja kruha za svoju porodicu. Doista je više nego nebulozno razmišljanje da je škola kriva za sve anomalije mladih.
To wrap up – naš obrazovni sistem ima toliko rupa i propusta od neobrazovanosti prosvjetnog kadra, do nebuloznog nastavnog plana i programa. Trebala bi se vršiti sistematska revizija stečenih diploma na svim nivoima države i NE SAMO u prosvjeti već i u drugim branšama. Najviše mi na nerv ide upiranje prsta na prosvjetu kada je toliko neukih doktora, pravnika, ekonomista, i kojekakvih inžinjera. Pa i novinara. 🙂
Živa bila i ne zamjeri. 🙂
Kako bi lagano penetracijskom metodom gurnuo ove novine autoru da ne kažem gdje.