Danas sam imala priliku vlastitim očima gledati manipulaciju masom. Zanimljivo je bilo, moram priznati. Količina gluposti u prostoriji je zrak činila zagušljivim, najiskrenije.

Tu je, naravno, glavni glavonja koji smatra da su ucjena i strah jednaki autoritetu i ovce koje bleje potvrdno na svaku njegovu zato što je još Kurban-bajram, pa ono, možda ih poštedi kad vidi kako one lijepo znaju blejati njemu u korist.

Interesantno je da logika ljuti glavonju. Posebno njegova, usmjerena prema njemu.

Glavonja voli inteligenciju kod podanika samo dok ne shvati da mu može ugroziti samoprozvani i nadaleko izvikani  “autoritet”. U tom slučaju, ima osjećaj da treba odbraniti svoju teritoriju. A napad je najbolja obrana, zar ne? Doduše, ne i najisplatnija kad je u igri inteligencija, ali glavonja ne razmišlja o tome. On napada. I to ne osobno, jer mu za taj potez manjka samopouzdanja, pa šalje ovce.

Normalno, ne priznaje da podmuklo koristi masu za vlastite ciljeve, nego priča o tome kako greške pojedinca (u ovom slučaju podanika-odmetnika) utječu na cijeli kolektiv (tor). Ljuti ovce time što ih “kažnjava” zbog podanika-odmetnika i njegove nepromišljenosti. I onda, recimo, dvije ovce dobiju ulogu kolateralne štete i one nahuškaju tor na odmetnika. A glavonja napušta scenu zadovoljan, misleći da je pobijedio.

Da prekinem metaforu… Ljudi su duboko u suštini svoga bića nezahvalni. I ja sam navikla na to. Ali, brate, ne mogu seljakluka… užasno me nervira. A nervirati mene može biti jako pogubno.

Ja sam dobra curica, sve dok to mogu biti. Onda kad se ljudi požele mojih zuba i pokažem ih. Al’ tad je kasno za kajanje.

Dobili su bitku, ali rat je moj. 🙂