U srijedu je umrla jedna žena. I majka. I nana. I strina…

Ta žena je napravila prvu halvu koju sam ja probala u životu. Sjećam se da sam sjedila za stolom i jela ju malom kašikom… u nos mi se bio uvukao neki čudan miris. Nisam voljela kako je mirisala kuhinja u kući u kojoj smo tad živjeli. Mislim da sam se čak malo i bojala te prostorije.

Halva je bila u četvrtastoj plastičnoj posudici.

Ne sjećam se zašto i kako ju je donijela… sjećam se samo svoje oduševljenosti i da je mama bila nešto tužna. Ali tko će znati… tad sam imala neke tri ili možda četiri godine… ni za što nisam sigurna osim za oduševljenje, koje se ponovi svaki put kad vidim halvu.

A opet… nikad poslije mi nije imala taj okus…

Žena je umrla. Svijet nije stao… a njoj je u njenu raku… samoj.

U kući u kojoj je ta žena živjela, danas se čuo smijeh… meni je zvučao užasno. Željela sam da bude samo san. Da počnem vrištati i tako probudim samu sebe i sve te ljude oko mene.

Željela sam da se pojavi iza nekog čoška zazivajući naše porodično ime i da kaže kćerkama da im halva ne valja…

Željela sam… jako sam željela da me varao osjećaj od prošlog bajrama da je to zadnji put da ju vidim živu.

Nije me varao… ona je noćas u svojoj raci… sama.