Sjećam se vremena kad sam bila skroz drugačija. Kad sam bila bolja sebi i drugima. I sjećam se trenutka kad sam ušla u svijet s više dimenzija… onaj kojeg zovu stvarnim.

Sjećam se da sam lupkala petama, čineći svoje posljednje iskreno razigrane korake. Bila sam tako uzbuđena što sam napokon tu.

Da nisam glupi realist koji nikada ne želi nemoguće (a i ostalih želja slabo ima i vremenom ih se odrekne), poželjela bih da se vratim četiri godine unatrag. Čisto, onako, da malo udahnem onog zraka… bez odvratne letargije… u njemu i u meni.