🌸

treba mi čaj
od želja,
prstohvatom
bijega
dobro začinjen
slobodom,
u šalici
dubokoj kao pogled
i čvrstoj kao
vjernost.

da me ugrije
kad me smrznu
svjetske samoće
i pritisnu
noćne tišine…

da me opusti
kad ne mogu
pustiti
sve što me drži.

htjela bih čaj
od bezbrižnih snova,
i oblaka kroz koje se
ne propada.

ne treba mi šećer
ni med,
jer je toplina
najljepše sladilo,
a mašta dovoljna boja.

i eto,
dajem riječ
da se vraćam
u boj s vjetrom,
onda
kad šalica
bude prazna.

Adna L.

oops

Kraj uzglavlja nepomično stoji ona
čije je ime odgovaralo tvojim roditeljima,
čije su šale prijale tvom društvu,
za čije prste je izliven tvoj prsten,
koja se ne smije glasno i nije iritantno ironična,
čije su grudi hranile tvoju djecu,
čije usne nikada nisi ljubio satima ne gubeći slast,
koju nikada nisi volio pogledom.
Nisi se nadao takvom naličju pobjede,
zar ne?

Znam da nisi.
Zvecka ti srce,
a ona ti smuruje ruku.
Bijela svijetlost ti blješti
u oči.
Kaješ se,
zar ne?

K.L.

Psihologija i muslimani

Suprotno mnijenju širih masa, poznatijih kao moji čitatelji, (ha ha) ja sam živa, zdrava i studiram. U tijeku je ispitna sedmica, pa je, dakako, meni palo na pamet da imam blog i da nisam dugo pisala.

Eh, ja upisah psihologiju, plodno polje za igrice u koje moj mozak umije da me uvuče. Prije par sedmica smo spomenuli pojam kognitivne disonancei osim činjenice da sam pojam zvuči k'o dio za spejs-šatl, ja sam se zainteresirala za istraživanja koja se vežu za nju, njihova tumačenja i samu definiciju termina.

Ljudi se obično ponašaju onako kako očekuje njihova (trenutna) okolina ili skupina kojoj “pripadaju”, a povremeno ili (kod ekstremno licemjernih) često se dešava da, radi uklapanja i interesa kojeg vide u tome, pogaze svoje stavove. I tu na scenu stupa taj dio za spejs-šatl. 😀

Dakle, kognitivna disonanca je onaj osjećaj koji se javlja kod čovjeka kad su u neskladu njegova djela i stavovi; nagon da uskladi to dvoje. Najčešće što će ljudi uraditi, kako kažu istraživanja, je da modificiraju svoj stav i prilagode ga ponašanju.

Pojednostavit ću kaos koji je nastao u mojoj glavi nakon što sam se posvetila razmišljanju o ovome i reći vam šta mi je prvo palo na pamet; vjera.

Postoji više stavki koje su mi vrištale u glavi.

Prvi primjer koji ide u prilog zaključku istraživanja vezanih za ovu problematiku (a kojeg sam navela gore), jeste biblija. Ljudi lagano, pokušavajući opravdati svoje nedostatke u ispunjavanju vjerskih zahtjeva, izmijenili tekst “svete” knjige.

Fora je u tome što nisu naišli na otpor društva, pa se njihov postupak držao za neku vrstu reforme iliti apdejta. (zašto je to tako je tema za neki drugi put)

Drugo, Muhammed, a.s. :)) Koliko je, barem meni, do izražaja došao taj koncept uzora, kojeg su muslimani sretni da imaju.

Naprimjer, za sve nedoumice vezano za ponašanje u određenoj situaciji, imamo na raspolaganju detaljnu biografiju, rekla bih, najuspješnijeg čovjeka koji je hodao Zemljom ikada. Kur'an se ne mijenja, nije se mijenjao 14 stoljeća, i bez obzira na neke pokušaje, neće se mijenjati. Kao što kaže jedan učenjak, to je jedina knjiga koja bi, ukoliko bi se desilo da sve knjige na svijetu budu spaljene, bila u potpunosti ispravno, u originalu ponovno ispisana u 24 h. Toliko ljudi na svijetu ju zna napamet, do u tančine.

A, kao što kaže hadis, “Njegovo ponašanje je bio Kur'an.” On je uskladio svoje ponašanje sa svojim stavovima. Bio je na vrhuncu emocionalne inteligencije. Eh, da li to znači da on u svojim postavkama nije imao opciju kognitivne disonance? Neki bi rekli da je on živio u takvom vremenu kad je svašta nešto mogao.

Opet postoji hadis koji nas ovdje ukopava, onako kolektivno.

Kaže, čovjek je na vjeri, odnosno, na ponašanju svoga prijatelja. A šta je vjera, ako isključimo njeno provođenje u praksu, ako ju nemamo u postupcima? Samo izvor jedne velike frustracije, ne? :)Zato će ljudi biti pitani o svojim djelima na osnovu znanja kojeg su imali. Jer je znanje, to će vam reći oni koji su mu se posvetili, katalizator za vjeru.

Mi, kao što rekoh, kolektivno odobravamo neka ponašanja, uprkos crvenim svjetlima koja vidimo gdje god se okrenemo. Ili, u drugoj krajnosti, toliko nemamo razumijevanja za ljudsku prirodu da počinjemo s osudama. I jedno i drugo razara ono što bi trebalo biti osnova našeg uspjeha, individualnog i zajedničkog.

Bitno je da čovjek pažljivo izabere društvo, jer ono čini temelj njegove perspektive i percepcije svijeta oko njega. Htio ili ne, njemu postaje normalno ono što je normalno ljudima s kojima provodi vrijeme. Kognitivna disonanca, opet, nastupa u tim nekim trenucima kad čovijek pokuša ići protiv svog znanja (ako uzmemo u obzir da je ono zasnovano na islamu i ispravnom razumijevanju njegovih izvora, možemo reći da tada čovjek ide protiv istine). I onda kada shvati da mu se dešava taj nesklad u ponašanju i stavovima, ovisi od karaktera, bira da prilagodi, tj. iskrivi svoje stavove, zaglavljujući u grijehu ili stagnaciji, koja u konačnici znači propadanje; ili da se okrene u suprotnom pravcu i popravi ono što je rđavo, što znači vraćanje ispravnom uzoru.

Neminovno je to da ćemo u životu upadati u svakakve situacije i da će nam se perspektive mijenjati. Međutim, to što mijenjamo teren ne znači da manje imamo kompas. Samo moramo naučiti da koristimo kognitivnu disonancu u korist svog ahireta, a ne dunjaluka i prašine.

Mi mijenjamo svoj život pet puta dnevno

Allahu ekber!

Povik koji vojsku čini pognutom pred Vječnom Silom.
Spusti čelo, o ti koji misliš da imaš moć, jer od te tvoje ima Veća i jedina prava.
Gledaj… gledaj u zemlju od koje si stvoren i šapući hvalu Onome koji je uvijek nedovoljno pohvaljen.
I svjedoči, srcem i riječima, da nema drugoga, do Njega, koji će te vratiti u istu tu zemlju i nakon toga te iz nje izvesti!

 

Allahu ekber!

Povik…
Vojska je opet uspravna.
Ustani i sjeti se da si ista ona mrva koja si bio dok si čelo pritiskao o hladno tlo.
Pogledaj oko sebe i trudi se da razumiješ slabosti svoje braće, koji su jednako zemlja i jednako duša, kao i ti. Oni su tebi dati, da budeš dobar prema njima, pa da onda Veliki bude nemjerljivo bolji prema tebi.
Znaš li ti da On vraća više nego dobije, a nije dužan da to čini?
Znaš li da te voli dok mu leđa okrećeš i zaboravljaš da, iako si od nje stvoren, nisi ostao zemlja, pa da budeš tako nisko? Zaboravljaš zašto ti je dao srce, pa ga tušiš, umjesto da te ono vodi,  i zašto ti je preporučio borbu sa vlastitim nefsom, pa ga ostavljaš razuzdanog. Voli te i čeka tvoju sedždu, Onaj koji je iznad svega. A ništa si…

 

Esselamu alejkum we rahmetullah!

Mir vama, Plemenitim pisarima…

Čovječe, zašto se ne trudiš da više zaposliš onoga što ti bdije nad desnim ramenom?
Nauči da širiš mir, i među onima koje znaš i koje ne znaš. Nauči da nisi rob samo između tekbira i selama, već na svakom koraku, htio ili ne… a da li će ti koraci biti u tvoju korist?

Dok živiš opterećen grijesima, odlažući pokajanje, što ti samo povećava tu prljavu gomilu na leđima, zapamti… Kuda god se okrenete – pa tamo je Allahova strana

Mjesto za sedždu te čeka iza svakog ćoška… nemoj ga pogaziti i otići, a da ga suze pokajanja nisu nakvasile. To su vrata koja ti se neće zatvoriti dok duša ne dođe do grla, pa zar da budeš nesretnik koji će ih ostaviti za leđima?

ringišpilom, od sebe do sebe :))

Niko i Ništa

 

Sretnu se Niko i Ništa.
Niko zavoli sve ništavno,
Ništa zavoli sve nikakvo.
Ne znaju gde su, ne znaju gde će,
nije im važno.
Vremenom, Niko postane pomalo ništavan,
Ništa postane pomalo nikakvo,
pa, zbunjeni, više ne znaju koga vole.

Drugima oni su jedno,
lepo i veliko, čini se nedostižno,
pa poveruju da su vredniji, posebni,
da su postali
Neko i Nešto. 

Sve češće se čuje: „Ja sam za tebe Neko… „,
„Valjda sam i ja Nešto… „,
„Neko bi na tvom mestu bio srećan… „,
„Nešto se mora promeniti… “

Reše da krenu, svako svojim putem,
u potrazi za drugim Nekim i drugim Nečim.
Nađe se, tu i tamo,
poneko i ponešto.
Nekakve iskrice, kasnije varnice,
svetlucanjem boje mrak.
Srca im postanu vašarišta,
šarena, pijana.
Trguju, varaju,
zakidaju na meri,
puneći slamaricu zabludama,
koje ih noću žuljaju
i teraju da budni dočekaju svitanje.
Noću ostare, danju šibicare srcima,
putuju ringišpilom, od sebe do sebe,
nude se povoljno.
Ponekad tek, neki od mračnijih mrakova,
besanih noći,
osvetli sećanje na život,
pa priznaju sebi da su niko i ništa.
Svako za sebe.

 

G. Tadić

 

 

Nije zlato sve što ima stotine lajkova

Zanimljiva mi je pojava ogromnog (i ne pretjerujem kad to tako kažem) broja hidžabica koje su uplivale u vode modnog blogeranja i koje zapravo plivaju jako dobro u njima. Imaju milijunsku publiku za svoje make up tutorial-e, instagram profile sa dnevnim outfit-ima i vrišteće curice koje ih dočekuju na raznim crvenim tepisima i žele biti takve kad odrastu.

Naravno, one dobiju prostor da postanu duhovne vođe za očajne tinejdžerice koje samo žele tisuću folovera makar na jednoj od sto društvenih mreža u koje su učlanjene… Na njih se gleda kao na moralne uzore, jer, one, aman, nose hidžab, a nisu kao one zaostale tipice koje nose široko, dugo i neprovidno.  U jednom tvitu promoviraju “budi svoja” stav, a već u idućem podučavaju kako staviti puder da što manje ličiš na sebe. One su izmislile toplu vodu kad su uklopile modu i vjeru.

Al’ malomorgen. :))))))))))))))))

Nadalje, brada se samo jedno jutro probudila i odlučila biti novi modni trend, umjesto obilježje četnika… ups, vehabija. Naravno, ona mora biti ukombinirana sa stavom mačo lika, seks mašine… nije fora da se nosi brada i obara pogled. Brada služi da ženke sline, a ne da muškarca podsjeti na to da je njegov posao zavrtati šarafe po kući i naučiti sinove da je roza, ipak, ženska boja.

 

I tako… već neko vrijeme pratim šta se dešava sa muslimanima na globalnoj razini… i teško mi je objasniti ovakva dešavanja bez da nekoga uvrijedim, ali eto vi zaključite tko je ovdje glup.

U Velikoj Britaniji policija i ostali službenici primjenjuju metodu zvanu soft apartheid, kojom prave razliku između prihvatljivih i neprihvatljivih muslimana.

Ovi iz druge kategorije, dakako, bivaju marginalizirani na razne načine, od besmislenih krivičnih prijava na njihovo ime, blokiranja bankovnih računa iz čistog mira do jednostavnog širenja glasina, koje ih na kraju potpuno isključe iz “legalnog” društvenog života.

Prihvatljivi muslimani su oni koji se mogu uklopiti u zapadni standard muslimanstva, koji podrazumijeva one ženske s početka, koje hodaju u uskom, kratkom i providnom, sa maramicom na glavi koju umotaju u turban ili prebace u stilu “nosim ja hidžab, al’ ne baš tol'ko…” i mužijake koji nose tajice, pa puste bradu i oblikuju je tako da bude u skladu sa trendovskom, ali obavezno srede obrve, da ne bi skroz izgledali kao muškarci.

Ako spadaš u ovu drugu grupu, onda dobiješ sav medijski prostor u sred Amerike, pa čak i Obama zagovara tvoja građanska prava, a Dolce&Gabbana ti dizajnira odjeću.

Prihvatljivi muslimani su to čisto zato što su obični konzumenti, a višestruki okupatori i pokretači svih svjetskih zala su tu, naravno, vidjeli svoju priliku. Kao i u svakom našem propustu. Kome trebaju ljudi koji su neovisni o njima, koji klanjaju pet namaza, udjeljuju siromasima (umjesto bacanja novca na markiranu robu) i nemaju vremena za ekrane, jer su zauzeti unapređivanjem sebe, svoje porodice i društva?

Svi oni koji su se pronašli u opisima modernog muslimanstva, neka znaju da nisu fora i kul, nego su stoka koju muze tko god stigne.

Oni koji se ugledaju na njih, neka znaju da love vjetar, jer nije zlato sve što ima stotine lajkova, osim u očima slijepim za Istinu.

Moje skromno, nadasve žensko, mišljenje

“Naša generacija je postaje toliko zauzeta pokušajima da se dokaže da žene mogu raditi ono što muškarci rade, da su one izgubile svoju jedinstvenost. Žene nisu stvorene da rade sve što rade muškarci. Stvorene su da rade sve što muškarci ne mogu raditi.”

Jednom davno prije par dana bila jedna ja i vozila se autobusom. Razmišljala sam o onome o čemu razmišlja svaka normalna tinejdžerka; globalnom zatopljenju. Decembar, a u podnožju planine sama bljuzga koja služi tome da uništi moje pomno birane odjevne kombinacije… namjerno!

Uglavnom, vozimo se dede, nane, ostali školarci i ja. Bus je, po običaju, stao na jednoj stanici i prizor na njoj mi je privukao pažnju. Bilo je tu jedno 6-7 muškaraca i jedna djevojka. Ona je, naravno, slika i prilika moderne djevojke. Traperice, duboke čizme (one k'o u Petra Pana), jaknica i neizostavni asesoar u vidu bič fejsa… hoću reći, ful mejkapa.

Činjenica koja je meni privukla pažnju je da je sve i jedan muškarac ušao u bus prije nje, dok je ona čekala red. Nijedan nije ustupio prolaz.

Pogodite šta mi je palo na pamet? :DD

FEMINIZAM. 😀

Al’ ne zato što mislim da su muškarci svinje.

Feministice su te koje stalno traže isti položaj žene (nepravedno koristeći termin “ista prava” – ali to je već druga priča) kao kod muškaraca. Evo, ova ženska je, po meni, dobila to… a vjerujem da bi mnoge feministice koristile ovakav primjer kao argument protiv muškaraca koji ugrožavaju jadne žene…

Ali, realno gledajući, u glavama tih muškaraca nju ništa ne stavlja na mjesto bića kojemu je potrebno da ga se propusti. Ona je ta koja je medijski, i kako sve ne, ispromovirana kao jako, sposobno biće koje umije da se brine o sebi, baš kao i svaki od njih. I da nosi hlače. I šta sad?

Ipak joj se treba ustupiti prolaz? Šipak.

S druge strane, postoje gnjide, u odijelu muškarca, koje iskorištavaju žene fizički, psihički i emotivno za pokvarene ciljeve svoje gotovansko-narcisističke naravi. I opet tu feminizam nije pomogao. Opet su žene donje zbog etikete koja im je nataknuta na čelo i kaže da mogu sve što muškarac može, a uz to moraju biti najljepše, najzgodnije, bez dlake na tijelu, našminkane i obučene po zadnjoj modi i, naravno, da vjeruju u sebe i nipošto si ne traže mane.

Helou?

Kome je učinjena usluga s ovakvim jednim pokretom?

Oh, da… kozmetički proizvodi, solariji, šoping centri sa svim dućanima donjeg i gornjeg rublja u kojima se prodaju sve vrste sprava (prerušenih u odjeću) za isticanje “poželjnih dijelova tijela” i sakrivanje nedostataka, klinike za plastičnu i korektivnu kirurgiju za one koje žele ići korak dalje, meni-pedi… Popis ne prestaje ovdje, ali shvaćate poantu. Svi oni zarađuju na tome što žene ne vole same sebe i što nisu dovoljno dobre sebi onakve kakve već jesu, nego pristaju na zahtjeve za promjenama koje bi ih učinile više ženama… i još to nazivaju brigom za sebe.

Žalosno…

Pogrešno je kriviti muškarce za ovakvo stanje kod žena. Zapamtite, oni ionako mogu iskoristiti samo ono što im mi ponudimo. *zli smiješak*

Al’ eto… mi biramo teže puteve koji su nas doveli ovdje gdje jesmo… nažalost.

Fun size

Šta je gore; biti lav sa srcem jagnjeta ili jagnje sa srcem lava? U oba slučaja si ograničen, samo na različit način…

Lav misli da je sila, dok gazi sve oko sebe, a srce mu je premaleno da bi u njemu imao suosjećanje ili savjest. Zakržljalo u odnosu na tijelo, pa mu to daje osjećaj da je njegovo ponašanje potpuno opravdano i da je Bogomdan da vrši takvu funkciju u društvu.

Jagnje bi, opet, spasilo cijeli svijet, jer u svom srcu ima hrabrosti i ljubavi za sve… ali ima malo tijelo koje u trenu može biti odvojeno od glave u slučaju društveno neprihvatljivih poteza. Ono pati, zbog svih istina koje vidi, a ne može učiniti pravilom i zbog svega što zna da je pogrešno, a ne može da spriječi…

Lav je egoist. Ne vidi dalje od nosa. Jagnje je altruist, koji to ne može biti, ukoliko želi živjeti.

Koga da više žalim? Tko nosi veći teret? I tko je više kažnjen?